- Piše: Ratimir Vujačić

„... agresivno svetosavlje, koje poništava crnogorski vjerski i nacionalni identitet “
Otkud tolika netrpeljivost naše vladajuće klase prema prošlosti. Jesu li ti džemperi bili baš toliko neudobni. `Ajde de, sjećamo se i mi gladnih godina, posnih priganica i opšte oskudice. I one tranzicije, komunističke obnove i izgradnje. Nije se moglo obogatiti preko noći, danju još manje. Postojale su biznis barijere. A lično bogatstvo nije bilo postavljeno kao partijski i patriotski zadatak.
Bijahu na snazi i druge ograde - zakonske, političke, moralne, pa i one hrišćanske prirode. Moglo se prijeći iz opanaka u cipele, iz gunjine u džemper... Bilo je privilegija i olakšica za rukovodioce, tek toliko da se zna ko drži visak, a ko miješa malter. Ko je vlasnik i nosilac ideje, a ko (mora da) sluša.


PRAVOSLAVLjE KAO PREPREKA REVOLUCIJI KOJA TEČE

Svetosavlje nije bilo službena ideologija, makar od nastanka Jugoslavije, i našeg neslavnog zajedništva s braćom po jeziku i rasi. Naprotiv, bilo je snažno potisnuto u korist revolucije i partije, kao ostatak mračne, i mrske, rekosmo li, prošlosti. Kako je ono uopšte preživjelo boga pitaj. I ne samo da je preteklo, nego je, ćer` dotle, kost u grlu i sada, (kontra)revoluciji koja teče.
Zaludu modernizacije i tranzicije, uz moćnu potporu i sponzore, komunizam i borbeni ateizam, potonji kapitalizam i miraš-seocko „pravoslavlje“. Zanago, na našem putu u Evropu i Ameriku, pravoslavlje je samo na smetnji - tamo toga nema. (Ali ima tamo pravne države, ali opet đa`olja korist od toga). Nadalje, našoj vladajućoj klasi su odavno hrišćanski i čovjekoljubivi obziri preteški i odbojni, pa im se tu posrećilo, po pitanju prevrata, napretka u integracijama i ličnih sklonosti ka bogatstvu. I ugodnom životu na tuđi račun. Što nije u najboljoj tradiciji hrišćanstva, pa ni pravoslavlja.


IPAK, BORAC ZA VJERSKI IDENTITET

Ipak, Milo jeste ne samo borac, nego i stvaralac – ovovremenog „vjerskog i nacionalnog identiteta“. Jer, ono što se dosad podrazumijevalo, pod tom rogobatno – birokratskom parolom - ukida se. Taj „zbori i tvori“: vjerni korisnici usluga, partijci, državni trudbenici, tajkuni i ostala posluga, neokrnjeni su u broju - i u stroju.
Vaspostavlja se ideal palanačke homogenizacije, koja je svojevremeno pritekla u pomoć Titu, slavne 48., kojem uskoro podižemo i spomenik. Naime, još tada je došlo do uspješne reintegracije palanačkog koda u samo biće revolucije. Daleki nagovještaj današnjeg trijumfa, etnocentričkog, plemenskopalaničkog duha. Tuđemilski prvoborci hitaju u Evropu.
Koliko je taj plemensko – palanački ili patrijarhalni zloduh bio koristan za komunističku revoluciju, trebalo bi da je poznato: sve je propalo ali je on, ne samo preživio, nego izašao kao pobjednik. Taj duh nije mogao a da ne podrži sve ono što je nazadno, i što je unaprijed osuđeno na propast. Još tada je, na mjesto svih moralnih osobina koje smo ikad imali, stupila samo jedna: poslušnost. Druže Tito, mi ti se kunemo.


PALANKA U POZADINI

Čuveni kvaziliberalni odnos u doba titoizma prema mogućim sadržajima velike komunističke priče, u načelu se, pogotovo u praksi, pokazao kao svojevrsna otvorenost, ali samo za potisnute sadržaje plemensko – palanačkog duha i praotačke mitologije. Otuda zahvalnost drugu Titu, i sada kad DPS, budući bez ikakve valjane doktrine, idejama potpuno ispražnjeno mjesto, brani praznim nalogom potčinjavanja i isključivanja (neposlušnih). Doktrinarno prazno, pozno-palanačko i humorističko – šarlatansko pozivanje na vjeru, naciju i narod, samo je još svojevrsno izigravanje nacionalizma.
Pa imamo jednu izvedbu nacionalizma, koja može samo da sanja (ako već izravno ne laže) o tome kako uspostavlja modernu „evropsku državu“. U stvarnosti imamo samo (još jedan) pokušaj obnove nečega što će prije ili kasnije da padne u bezlično palanačko i pred-moderno stanje.